Slovenska nacionalna manjina
Najzapadniji južnoslavenski narod. Većinski su narod u Republici Sloveniji, gdje čine 83,06% stanovništva (1,63 milijuna pripadnika). U Hrvatskoj su 2001. živjela 13 173 Slovenca. U pograničnim krajevima Austrije (Slovenska Koruška, Štajerska) živi oko 50 000 do 60 000 Slovenaca, u Italiji (Trst, Gorica, Beneška Slovenija, Kanalska dolina) oko 90 000 do 100 000, a u Madžarskoj (Slovensko Porablje) oko 5000. Izuzevši navedene krajeve, oko 320 tisuća Slovenaca i njihovih potomaka živi u drugim krajevima Europe, u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Australiji. Naselili su se od kraja VI. st. u gornjem Podravlju, gornjem Posavlju, Posočju, te na Krasu sve do Istre, a na tim se prostorima tijekom svojega razvoja formirao zaseban slovenski narod.
PODRIJETLO
Latinski pisani izvori iz prvih stoljeća nakon naseljenja nazivaju ih obično zajedničkim imenom za sve Slavene, Sclavi, Sclavini, a ponekad i njemačkim imenom Winedi, Winades (od starogermanskog naziva Veneta na Baltiku). Iz imena Sloven razvio se, preko ženskog oblika Slovenka, novi naziv Slovenec; ipak, do kraja XVIII. st. paralelno su se upotrebljavala oba imena (Sloveni, Slovenci) za označivanje i Slavena kao cjeline i Slovenaca. Zajedničkim slavenskim imenom nazivali su i osamljene naseobine Slovenaca u stranoj sredini romanski susjedi (Sclavons, Sclabons) i Nijemci (Winden, Windische). U VII. st., nakon nastanka Kneževine Karantanije, za njezino se slavensko stanovništvo učvrstilo novo etničko ime Karantanci (Carantani, Horutane). Kada se u drugoj polovici IX. st. u Vojvodstvu Karantaniji sjedinilo gotovo cijelo slovensko etničko područje, ime Karantanci postalo je nacionalno ime za Slovence (u izvorima kod slavenskih naroda sve do XIII. st.). U Kranjskoj, gdje je stanovništvo bilo u većini slovensko, učvrstili su se nazivi Kranjci i kranjski jezik i za slovensko stanovništvo i za njegov slovenski jezik. Sam naziv slovenski jezik istodobno s imenom Slovenci mogao se upotrebljavati za označivanje slovenskog dijela stanovništva i njegova jezika u Koruškoj i Štajerskoj, jer se veći dio područja i stanovništva tih pokrajina do XV. st. germanizirao, tako da pokrajinsko ime nije moglo istodobno izraziti i jezičnu pripadnost stanovništva. Nejasnoću je, međutim, uzrokovalo to što su se nazivi Slovenac i slovenski upotrebljavali i za označivanje Slavena kao cjeline i svih slavenskih jezika. Stoga se, unatoč upotrebi imena Slovenci i slovenski jezik za sve slovensko stanovništvo, bez obzira na podjelu slovenskog područja u povijesne pokrajine (usporedno s njem. Windische, windische Sprachen), učvrstila terminološka razlika za ime slovenskog stanovništva u Kranjskoj i drugim pokrajinama. U doba slovenskoga narodnog preporoda, A. T. Linhart je znanstveno odredio opseg i jedinstvo slovenskog naroda tvrdnjom da »on po svom jeziku i izvoru predstavlja jednu te istu narodnu granu i da ga samo slučajno, iako historijski ne sasvim točno, dijele u Kranjce i Vince«. U svijetu je tu spoznaju potvrdio svojim filološkim djelom J. Kopitar, koji je, istodobno s V. Vodnikom, počeo upotrebljavati ime Slovenci za slovenski narod, a stari naziv Slaven (slavenski) za ostale slavenske narode. U prvoj polovici XIX. st. postupno se uvela ta terminologija u slovensku književnost i publicistiku, dok je austrijska administracija još uvijek razlikovala »Kranjce« od »Vinda«. U zajedničkom političkom pokretu u svim slovenskim zemljama 1848–49. bez iznimke se učvrstilo stajalište o jedinstvu slovenskog naroda i jezika, koje su poduprli i slavisti (uz J. Kopitara osobito F. Miklošič). Od tada se svuda upotrebljava samo zajedničko ime Slovenci.
JEZIK
Slovenski jezik najzapadniji je južnoslavenski jezik kojim se kao materinskim služi nešto više od dva milijuna Slovenaca u Republici Sloveniji, u kojoj je službeni jezik, te pripadnika slovenske manjine u Koruškoj i Štajerskoj u Austriji, u Beneškoj Sloveniji, Reziji, Trstu i Gorici u Italiji te u Porablju u Madžarskoj. Po mnogim je obilježjima slovenski jezik najbliži susjednomu kajkavskom narječju hrvatskog jezika. Iznimno je dijalektalno raščlanjen, a danas je uglavnom prihvaćena podjela na osam glavnih narječnih skupina (dolenjska, gorenjska, koruška, primorska, štajerska, panonska, rotarska te skupina koja obuhvaća miješane kočevske govore) s 48 podnarječja. Već je F. Ramovš 1936. uspostavio kriterije za razlikovanje sedam osnovnih narječja s 46 podnarječja.
Prijelazna je faza u razvoju od praslavenskoga prema slovenskomu bio alpskoslovenski jezik, a promjene u njem dijele se na općeslovenske i područne, tj. narječne, tako da se suvremeni slovenski jezik među slavenskim jezicima odlikuje posebnostima, od kojih neke dijeli s kajkavskim i dijelom čakavskim, dok su neke ograničene samo na slovenski prostor.
Najstariji su pisani spomenici s tipičnim slovenskim jezičnim crtama Brižinski spomenici, pisani latinicom oko 1000. godine. Književni se jezik počeo razvijati u reformacijskom razdoblju potkraj XVI. st., utemeljen uglavnom na donjokranjskim i manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Začetnikom slovenskoga književnoga jezika smatra se Primož Trubar, koji je 1550. objavio Katekizam i Abecedarij, 1557–60. Novi zavjet (preveden s Lutherova njemačkoga) te 1564. slovenski crkveni red pod naslovom Cerkovna ordninga. Sebastijan Krelj, jedan od njegovih suradnika, priredio je 1566. Sveto pismo za djecu, te ga objavio pod naslovom Otročja biblija. U tom je djelu, kao i u prvom dijelu Slovenske postile, objavljenom godinu dana potom, naznačio smjernice za oblikovanje slovenskoga književnoga jezika. Tih se smjernica držao i Jurij Dalmatin koji je prvi na slovenski jezik s hebrejskoga i grčkoga preveo cijelu Bibliju te ju objavio 1584. u Wittenbergu pod naslovom Biblija, tu je vse svetu pismu stariga inu noviga testamenta, slovenski tolmačena skuzi Jurija Dalmatina. Adam Bohorič napisao je prvu slovensku gramatiku Zimski kratki sati (Arcticae horulae, 1584), a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) sastavio je i 1592. objavio Hieronim Megiser.
Razvoj književnog jezika bio je naglo zaustavljen protureformacijskim nastojanjima te su se tek potkraj XVIII. i početkom XIX. st. ponovno pojavila snažna nastojanja za utemeljenjem suvremenoga slovenskog jezika. Između 1784. i 1802. na slovenski je bila prevedena katolička Biblija, a 1768. objavljena je i Kranjska gramatika (Crainerische Grammatik) Marka Pohlina. U toj se pripremnoj fazi standardizacije slovenskog jezika posebno ističe uloga Valentina Vodnika, koji je potkraj XVIII. st. uređivao pučke kalendare Veliku i Malu pratiku, a 1797–1800. Lublanske novice, prve slovenske novine koje su izlazile dva puta na tjedan. Uz to je prikupljao i rječničku građu te objavio gramatiku Pismenost ali gramatika za perve šole. Vodnik je gotovo potpuno bio okrenut narodu i zadovoljavanju njegovih kulturnih i praktičnojezičnih potreba, dok je Jernej Kopitar, koji je već 1808. godine objavio Gramatiku slavenskoga jezika u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj (Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark), bio više okrenut političkim idejama austroslavizma i zastupanju svoje karantansko-panonske teorije koju je i onodobna (Josef Dobrovský), a posebno kasnija slavistička kritika, odbacila.
Premda su se jezični reformatori u XIX. st. suočili sa znatnim problemima, među kojima su najuočljiviji bili dvojezičnost, raznolikost i brojnost slovenskih narječja te potreba za praktičnim prilagodbama, koordiniranim su se akcijama uspjeli izboriti za oblik modeliranja književnoga ili standardnoga jezika koji omogućuje da se na osnovi polazišnih šesnaestostoljetnih stajališta uspostavi vremenska i prostorna protežnost suvremenoga slovenskog jezika. Vremenska je protežnost, npr., vidljiva u čuvanju dvojinskih oblika kao jedne od najuočljivijih osobitosti slovenskog jezika, dok je prostorna protežnost vidljiva u supostojanju dvaju tipova naglašavanja u slovenskom književnom jeziku, jakosnoga i tonemskoga, koji proizlaze iz stanja u međusobno prostorno udaljenim slovenskim narječjima.
Konstituiranje slovenskog jezika bilo je dovršeno objavljivanjem dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika 1894–95. i pravopisom Frana Levca 1899. Suvremeni slovenski standardni jezik stabilan je, dobro opisan i istražen, a među obiljem publikacija o njem, od kojih je većina dostupna i u elektroničkom obliku, treba istaknuti petosveščani Slovar slovenskega knjižnega jezika (1970–91) Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Etimološki slovar slovenskega jezika (1976–2007) France Bezlaja te Slovenski pravopis iz 2001. godine.
SLOVENCI U HRVATSKOJ
U 2011. godini u Republici Hrvatskoj je popisano 10.517 pripadnika slovenske nacionalne manjine. Najviše Slovenaca živi na području Grada Zagreba, Primorsko-goranske, Splitsko-dalmatinske, Zagrebačke, Varaždinske i Osječko-baranjske županije.
Prema Zakonu o udrugama (N.N. br. 70/97 i 106/97) registrirana je središnja nevladina udruga slovenske nacionalne manjine:
Savez slovenskih društava u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Zagrebu, Masarykova 13, upisan u Registar udruga Republike Hrvatske 2. ožujka 1998. godine (prethodno upisan u Registar saveza i drugih oblika udruživanja društvenih organizacija 12. ožujka 1992. godine, pod nazivom Savez Slovenaca u Republici Hrvatskoj, sa sjedištem u Rijeci, Podpinjol 43).
Program informiranja na slovenskom jeziku ostvaruje se tiskanjem tromjesečnog biltena „Planika“ koji izdaje Slovensko društvo „Triglav“ iz Splita, tromjesečnog biltena „Sopotja“ koje izdaje Slovensko kulturno društvo „Bazovica“ iz Rijeke, četveromjesečnika „Novi odmev“ koji izdaje Kulturno-prosvjetno društvo „Slovenski dom“ iz Zagreba i tromjesečnika „Mavrica“ koje tiska SKD „Istra“ iz Pule.
Pripadnici slovenske nacionalne manjine imaju svoga predstavnika u Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Na izborima za vijeća i predstavnike izabrano je 9 vijeća i 13 predstavnika slovenske nacionalne manjine.
Izmjenama Ustava Republike Hrvatske u preambuli su navedene sve nacionalne manjine među kojima i Slovenci.