Crnogorska nacionalna manjina

Južnoslavenski narod. Ime nastalo od naziva zemlje Crna Gora, gdje je najviše Crnogoraca (oko 281 000 pripadnika, 45,0% stanovništva, 2011). Većinsko su stanovništvo u svim dijelovima Crne Gore osim u sjevernom i sjeveroistočnom (povijesni Sandžak) te krajnjem jugoistočnom (oko Ulcinja). Izvan Crne Gore najviše je Crnogoraca u Srbiji (oko 65 000 pripadnika, 2011). U Hrvatskoj je 2011. bilo 4517 Crnogoraca. U planinskim dijelovima Crne Gore sačuvani su mnogi običaji i tradicije. Tradicionalno organizirani u plemena. Po vjeroispovijesti su pravoslavci; uglavnom u okviru Srpske pravoslavne crkve; manja skupina pokušava oživjeti autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve (ukinutu nakon osnutka Kraljevine SHS).

JEZIK

Crnogorci se služe govorima dvaju štokavskih dijalekata, novoštokavskog ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačkoga) i starijeg ijekavskoga (zetskoga), s time da prvi zahvaća zapad, a drugi istok Crne Gore. Taj se drugi govori samo u Crnoj Gori, dijelu Sandžaka i naselju Peroj u jugozapadnoj Istri. Za razliku od novoštokavskih ijekavskih govora izvan Crne Gore, taj dijalekt u samoj Crnoj Gori dijeli niz specifičnih crta sa starijim ijekavskim dijalektom, prije svega u režimu vokalskih dužina, u specifičnostima ijekavskoga jata, u dosljednome najnovijem jotovanju, u deklinaciji hipokoristika muškog roda i u dobrom čuvanju imperfekta. Pismenost se u Crnoj Gori razvija od XII. st. U početku nastaje posebna humska (orto)grafija crkvenoslavenskog jezika, ali je postupno zamjenjuju elementi raške i poslije resavske (orto)grafije. Od druge polovice XIV. st. jačaju u pismenosti domaće jezične značajke, osobito u tekstovima necrkvenoga karaktera. Nakon procvata krajem XIV. st., u doba cetinjske tiskare Crnojevića, nastupa u XVI. st. stagnacija, ali krajem XVIII. st. dolazi do obnove. Pismeni jezik u Crnoj Gori uvijek je imao manje srpskocrkvenoslavenskih i ruskocrkvenoslavenskih obilježja nego u Srbiji i Vojvodini, a od 1840-ih postupno su se udomaćili Karadžićev jezik i (orto)grafija, ali ne dosljedno. U XX. st. nameće se ijekavska verzija srpskoga književnog jezika, ali nikada s punim uspjehom. Krajem XX. st. znatan dio kulturnih radnika postupno izgrađuje poseban crnogorski standard (Vojislav Nikčević, Crnogorski jezik, tom I. do 1360., Cetinje 1993., tom II. do 1995., Cetinje 1997).

CRNOGORCI U HRVATSKOJ

U 2011. godini u Republici Hrvatskoj je popisano 4.517 pripadnika crnogorske nacionalne manjine. Najviše Crnogoraca živi na području Grada Zagreba, Istarske, Primorsko-goranske županije, Splitsko-dalmatinske, Dubrovačko-neretvanske i Osječko-baranjske.
Prema Zakonu o udrugama (N.N. br. 70/97 i 106/97) registrirane su sljedeće udruge Crnogoraca:

Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb,
Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro-Montenegrina” Zagreb
KUD “Montenegro-Montenegrina” i prijatelja Crne Gore, Beli Manastir
Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Bujštine” Umag
Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeke
Savez Crnogoraca Hrvatske, Rijeka
Zajednica Crnogoraca Split
Zajednica Crnogoraca Pula
Društvo Perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”

Pripadnici Crnogoraca imaju svog predstavnika u Savjetu za nacionalne manjine, koji sudjeluje u donošenju Odluke o rasporedu sredstava za pripadnike nacionalnih manjine.
U Zagrebu je 14. siječnja 2009. godine potpisan Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj.
Izmjenama Ustava Republike Hrvatske u Preambuli su navedene sve nacionalne manjine među kojima i Crnogorci.